Ponikve

Ponikve su prostrani travnati kompleks na 500 m n.v. u jugozapadnom dijelu Medvednice poznatom po brojnim krškim oblicima. Dno mu se lagano spušta od sjevernog prema južnom rubu. Dokaz krškog porijekla ove udoline su i gorski potočići koji poniru na zapadnoj strani u šumi. Na istočnoj strani izvire i Jambrišakovo vrelo iz jedne kratke špilje. Voda koja na Ponikvama ponire je ista koju nalazimo u špilji Veternici. Dio polja je obrađen, a travnjaci su u proljeće ukrašeni raznovrsnim cvijećem. Tu nalazimo četiri vrste zakonom zaštićenih orhideja u Hrvatskoj: vratiželja, dugolisna naglavica, crvena naglavica i bijela naglavica.



Ponikve se prvi put spominju u povijesti god. 1328. kao međaš posjeda zagrebačkog Kaptola, a god. 1367. nalazimo Ponikve u posjedu plemena Ača, tada zemljište pusto i bez stanovnika, što nam daje naslućivati, da je nekada na Ponikvama bilo naselje, koje je kasnije, zbog nepoznatih razloga napušteno.

Zbog blizine ceste (Zelena magistrala), Ponikve se često posjećuju, pa su nažalost izložene jakom zagađivanju, posebno od vreća smeća koje se ostavljaju uz cestu, iako ih komunalna služba ne odvozi. To posebno loše utječe na podzemne vodene tokove.

32 slika, posljednja dodana Lis 23, 2006

Veliki Tabor jedan je od najbolje sačuvanih kasnosrednjovjekovnih i renesansnih utvrđenih gradova kontinentalne Hrvatske. Gradila ga je plemićka obitelj Rattkay tijekom 16. stoljeća, a ostao je u njihovom posjedu sve do 1793.g. Najstariji dio kompleksa je središnja utvrda koja je imala stambenu i obrambenu funkciju. Kasnije, u 16. stoljeću, izgrađene su četiri polukružne kule, a u 17. stoljeću prigrađene su prostorije pokraj sjevernog zida. Među vlasnicima ističe se poznati hrvatski slikar Oton Iveković koji je u brojnim djelima kistom opjevao dvorac i slikoviti krajolik okolice.
U dvorcu Veliki Tabor nedavno su završili obimni restauratorski radovi nakon kojih je u objektu otvoren muzej. Uz novootvoreni izložbeni stalni postav možete uživati u ljepoti arhitekture dvorca, osjetiti život prošlosti i poslušati zanimljive priče i legende, te posjetiti naše izložbe i radionice.

18 slika, posljednja dodana Stu 24, 2005

Na sjevernim obroncima park-šume Medvednice smještena je općina Gornja Stubica s površinom od 50 km2 , a prostire se južnim rubom Krapinsko-zagorske županije.

Prvi pisani dokument o župi Sv. Jurja Gornja Stubica potječe iz 1209. godine, a 1993. godine osnovana je općina Gornja Stubca koja danas ima oko 6000 stanovnika.

Značajna i tokom stoljeća dograđivana Župna crkva sv. Jurja ima od nedavno lijepo uređen okoliš s više od 50 vrsta ukrasnih sadnica, (među njima je i sekvoja ili mamutovac) i spomenik majci Domovini, klesan u bijelom kamenu.



Neposredno uz crkvu je više od 400 godina stara Gupčeva lipa (zaštićen objekt prirode). Uz nju su vezane legende o Gupcu i seljačkoj buni 1573. Načeo ju je zub vremena, ali ona prkosi. Žilava je i neuništiva kao i njezini puntari - Stubičanci.

7 slika, posljednja dodana Stu 24, 2005

Pod svojim se imenom Kumrovec u pisanim spomenicima prvi put javlja godine 1463., i to kao jedan od posjeda Cesergrada koji je od ranije, već u 14. stoljeću, u vlasti Celjskih grofova.

Značenje imena Kumrovec vjerojatno potječe od riječi "kumerni" što označava siromašne, bijedne i nevoljne ljude, kako su cesergradski feudalci nazivali svoje kmetove.
Postoji i mišljenje da je ime Kumrovec nastalo od riječi "kumr" keltske riječi značenja "blato", riječi koja je dobro opisivala stanje zemlje i prometnica u dolini rijeke Sutle. Iz istoga izvora i istoga značenja nastalo je i ime potoka i sela Škrnik.

U zadnjoj četvrtini 15. stoljeća dolina Sutle doživljava 13 turskih provala zajedno s odsutnim bojem 1475. U svemu tome propadaju naselja, sela ostaju spaljena, zemlja pusta, a posljedice općeg osiromašenja padaju na ramena seljaka. Sve veće izrabljivanje seljaka dovodi do Hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca.

28. siječnja 1573. buna počinje napadom na Cesergrad i zatim se proširuje u ostatak Hrvatskog zagorja sve do Varaždina, u kraj oko Save i Kupe i slovenske pokrajine Štajersku i Kranjsku. Pobunjeni seljaci kumrovečkog kraja na čelu s Ilijom Gregurićem napali su Cesergrad, osvojili ga, opljačkali i zapalili. Buna neslavno završava porazom Ilije Gregurića kod Bistrice ob Sotli, na rijeci Sutli gdje je i započeta.

Nakon sloma južnih hrvatskih zemalja na Krbavi 1493., započinje seoba hrvatskih rodova u sjeverne krajeve, pa se tako 1544. ovdje naseljava rod Brozovih, u selo Brezje pod zaštitom cesergradskih grofova.

Formalnim ukinućem kmetstva 1848., ništa se mnogo nije promijenilo u životu ovdašnjih seljaka. Sve teže im padaju novi tereti i obaveze, prisilno služenje vojske, potres 1880., filoksera koja je poharala vinograde, nerazvijena poljoprivreda i mnogočlano kućanstvo koje je bilo nemoguće prehraniti. Zaduživanje i teške gospodarske prilike pogodile su mnogobrojne obitelji u Kumrovcu, okolnim selima i u Hrvatskom zagorju, pa stoga veliki dio radno sposobnog stanovništva odlazi u druge krajeve Hrvatske, Mađarsku ili Austriju.

Kmetska selišta u Zagorju ostaju zbir proizvodnih jedinica bez izrazitog naseobnog sadržaja. U ekonomskoj stagnaciji zagorsko selo zaostaje u naseobenoj strukturi tipičnoj za srednjovjekovno agrarno naselje gdje su pojedina domaćinstva u svom naselju smještena neovisno jedna od drugoga.

Kao zbir razbacanih "hiža mazanki", Kumrovec je stagnirao sve do poslije 2. svjetskog rata kada se, kao rodno mjesto Josipa Broza Tita, počinje ubrzano renovirati, restaurirati i razvijati. Razvija se "politički turizam" koji dovodi do izgradnje i očuvanja jedne seoske ruralne cjeline, tj. otvaranja i funkcioniranja jedinog muzeja na otvorenom - Muzeja Staro selo.

Danas je Kumrovec, bez velike industrije ili drugih razvojnih pogona, mjesto s poviješću koje se polako vrača svojim prirodnim i kulturno-turističkim kapacitetima, koji ga mogu izvući iz povijesne letargije u koju je zapao pod kraj 20. stoljeća.

15 slika, posljednja dodana Stu 23, 2005

Trakošćan je nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini.
Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.

Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine. Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju, i mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država.

Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Jurju Draškoviću (1525-1587), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje. Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj Drašković

20 slika, posljednja dodana Stu 23, 2005

Rijeka Kupa izvire iz krškog jezerca tirkizno zelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. Oko 100 m nizvodno s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka Krašićevica, a dalje s lijeve strane povremenog toka Sušice i skreće prema sjeveroistoku, te zatim prema sjeveru. Ispod izvora Kupa je brza rijeka, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pokretanje vodenica: mlinova i pilana. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke Čabranke u Kupu.

U svom gornjem toku, Kupa se probija kroz šumovit kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje te se tamo nalaze plodne njive i polja. Sljedeća veća rijeka koja se ulijeva u Kupu je Lahinja.

Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tok. Zatim stiže do Karlovca gdje se s desne strane ulijeva rijeka Dobra te ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Kasnije se u Kupu još ulijevaju rijeke Kupčina s lijeve i Glina s desne strane.Kod Petrinje se ulijeva Petrinjčica. Nedaleko svog ušća u Savu kod Siska u Kupu se s lijeve strane ulijeva još rijeka Odra.

Kupa u Sisku za niska vodostaja.Ukupna dužina toka rijeke Kupe je 296 km.

15 slika, posljednja dodana Pro 07, 2005

“krvavi peski”, “Hrvatska Sahara”, tak su neki od naziva za Geografsko-botanički rezervat Đurđevačke pijeske ili kako ih podravci zovu Đurđevečke peske.

Nastali su nanošenjem sedimenata s ledenjaka. Geografski i klimatski uvjeti pogodovali su zadržavanju pijeska na ovom području. Do kraja 19. stoljeća ovdje su još uvijek bili “živi” pijesci. Prvi radovi na pošumljavanju pijesaka započeti su 1891. godine na inicijativu tadašnjeg pročelnika "Narodno-gospodarstvenog odsjeka Kraljevske zemaljske vlade" Mirka pl. Halper Sigetskog.

Od tada do danas mijenjala su se znanstvena razmišljanja, pa je tako Odlukom Banske vlasti Banovine Hrvatske, Odjela za šumarstvo od 17. 10. 1939. godine br. 14961/7-39. ovaj proctor proglašen stalnom zaštitnom šumom, te je propisan je slijedeći način gospodarenja, citat: "U šumama gospodarske jedinice "Đurđevački Peski" mogu se bagremove sastojine sjeći čistom sječom. Za šume crnoga i bijeloga bora određuje se ophodnja od 80 godina, a način sječe ima biti oplodna sjeća s pomladnim razdobljem od 20 godina, u kojem se vremenu ima potpuno osigurati prirodno pomlađivanje". Odlukom je nadalje zabranjeno pašarenje, žetva trave, sakupljanje češera i iglica, vađenje panjeva i žilja, te odredila da se drvo iz šume mora izvoziti kolima ili iznositi.

Dio pijesaka proglašen je 1963. godine posebnim geografsko-botaničkim rezervatom kao lako prepoznatljivim i jedinstvenim staništem u Hrvatskoj, a s namjerom očuvanja osebujnosti vegetacije gdje su se u uvjetima života na pijesku mogle razviti i prilagoditi samo određene biljne vrste, na jedinstvenim pješćanim formama sa posebnom dinamikom. Đurđevečki peski ušli su 2006. godine u okviru CARDS projekta, a prema popisu učinkovite zaštite malih zaštičenih područja NATURA 2000 u poseban pilot prijekt njihovog očuvanja.

30 slika, posljednja dodana Stu 23, 2005